petak, 01.07.2011.
Missing girl (17)
- 13:40 -
subota, 16.04.2011.
Psalam 44
2 Bože, ušima svojim slušasmo,
očevi nam pripovijedahu naši,
o djelu koje si izveo u danima njihovim –
u danima davnim.
3 Rukom si svojom izagnao pogane, a njih posadio,
iskorijenio narode, a njih raširio.
4 Mačem svojim oni zemlju ne zauzeše
niti im mišica njihova donese pobjedu,
već desnica tvoja i tvoja mišica
i lice tvoje milosno jer si ih ljubio.
5 Ti, o moj Kralju i Bože moj,
ti si dao pobjede Jakovu.
6 Po tebi dušmane svoje odbismo,
u tvome imenu zgazismo one
koji se na nas digoše.
7 U svoj se luk nisam pouzdavao,
nit’ me mač moj spasavao.
8 Nego ti, ti si nas spasio od dušmana,
ti si postidio one koji nas mrze.
9 Dičili smo se Bogom u svako doba
i tvoje ime slavili svagda.
10 A sad si nas odbacio i posramio nas
i više ne izlaziš, Bože, sa četama našim.
11 Pustio si da pred dušmanima uzmaknemo,
i opljačkaše nas mrzitelji naši.
12 Dao si nas k’o ovce na klanje
i rasuo nas među neznabošce.
13 U bescjenje si puk svoj prodao
i obogatio se nisi prodajom.
14 Učinio si nas ruglom susjedima našim,
na podsmijeh i igračku onima oko nas.
15 Na porugu smo neznabošcima,
narodi kimaju glavom nad nama.
16 Svagda mi je sramota moja pred očima
i stid mi lice pokriva
17 zbog pogrdne graje podrugljivaca,
zbog osvetljiva dušmanina.
18 Sve nas to snađe iako te nismo zaboravili
niti povrijedili Saveza tvoga,
19 niti nam se srce odmetnulo od tebe,
niti nam je noga s tvoje skrenula staze,
20 kad si nas smrvio u boravištu šakalskom
i smrtnim nas zavio mrakom.
21 Da smo i zaboravili ime Boga našega,
da smo ruke k tuđem bogu podigli:
22 zar Bog toga ne bi saznao?
T¦a on poznaje tajne srdaca!
23 Ali zbog tebe ubijaju nas dan za danom,
i mi smo im k’o ovce za klanje.
24 Preni se! Što spavaš, Gospode?
Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka!
25 Zašto lice svoje sakrivaš,
zaboravljaš bijedu i nevolju našu?
26 Jer duša nam se u prah raspala,
trbuh nam se uza zemlju prilijepio.
27 Ustani, u pomoć nam priteci,
izbavi nas radi ljubavi svoje!
- 21:13 -
četvrtak, 31.03.2011.
Moje
Dijete nakon riječi mama, prvo nauči riječ - moje. Jesmo li po naravi, osim što smo grješni - i sebični ? Da li se rađamo kao egoisti ? Ili pak to postajemo vrlo rano instiktivno se boreći za nešto svoje. Hranu, predmet, pažnju roditelja. Roditelje, porijeklo, mjesto rođenja, izgled, genetiku - ne možemo birati. Ali se možemo odlučivati za nešto. Htjeti, željeti. To sve nas pokreće. Kako selektiramo svoje želje, interese, porive, što nas nosi, kamo želimo ići, što imati. Teško je to spoznati. Možemo analizirati, procjenjivati ali mislim da sve to nekako dođe po sebi.
Ne znamo najčešće što želimo. Pokušavamo nešto naći a sve što ustvari tražimo jest nalaženje sebe u nečemu. Opet sebično, zar ne ? Znam, znam, pobožni ljudi već sada me ispravljaju da trebamo tražiti Boga a ne sebe. Jest, ali ipak i tražeći Boga tražimo opet sebe. Spoznajom Boga shvaćamo da jedino u Njemu nalazimo sovje iskonsko ja. Kako kaže sv. Augustin - "Mirno je srce moje tek kada se u tebi umiri Bože". Tako nekako, briga me za preciznost.
Odmaknuo bih se od velike duhovnosti i prevelikog Boga i ostao malo, malo dijete. Ta i Isus kaže da ćemo jedino takvi doći u Kraljevstvo nebesko.
Neće Bog zamjeriti malom egoističnom djetetu.
Sjećam se kada sam u vrtiću posudio vrtićkom mangupu dva skupa autića koja sam držao za najveće dragulje. Dobio sam ih od oca, iz Italije valjda. To mi se tada činilo kao da su napravljeni specijalno z a mene na nekoj drugoj planeti. Magnupćčić ih je uspio uništiti i tek na inzistiranje moje mjake ili oca sam ih dobio natrag, polijepljenje s nekon selotejp debelom trakom jer su bili raspradnuti. Sjećam se kao danas kako sam legeo u krevet tužan i nisam mogao zaspati misleći na svoje autiće. Kao da mi je netko uzeo i uništio čitav svijet. Imao sam 4 ili 5 godina i već tada sam ozbiljno pričao, dobro, žicao Boga za svoje neke interese. Govorio sam mu nekako, pa ako postoji tah tvoj Raj o ojem mi baka i djed pričaju tjerajuć me na silu da budem dobar, sigurno će me čekati tamo ta dva moja autića potpuno nova, neoštećena i sigrno ću se moći po cijele dane igrati s njima bez straha da će mi ih netko uništiti ili oteti. Vjerujući dječje u to, zaspao sam miran.
Sv. Franjo ili tko već je rekao da ti je blago gdje ti je srce. Kako sam rastao, počeo sam se odvezivati od autića, krevetića, vrtića, škole...mora...
Počeo sam se navezivati na ljude. Volio sam prijatelje, zaljubljivao se, družio. Volio sam ljude iznad svega. S nekima mi je bilo lijepo, s nekima manje lijepo a s nekima tako da bih zaboravio na sve. Vrijeme i obveze i uživajuć u igri i društvu zaboravio na vrijeme doći kući, u školu, trening....
Postojala je i od te kategorija - viša kategorija. Ljudi, doista rijetki, kao blago...zato i jesu u mojem srcu bili tako uzvišeni...s kojima bih bio kao jedno. Jedo srce u dva i ili više tijela. Kada bi bili zajedno - cijeli svijet bi stao, svemir i njegove zakonitosti bi bile potpuno nevažne. Da je uskoro kraj svijeta, i to bi bilo nevažno.
Nekada su to bile dječje, mladenačke ljubavi, nekad prijatelji. Ženski i muški. Tu čak spol nebih isticao. Čak bih tada pomislio da je cijeli svijet jedan veliki luzer i da se sunce okreće oko mojih prijatelja i mene. Srevši slučajno nekoga, žalio bih ga, misleći si, joj jadna li čovjeka, njemu siguno nije lijepo kao meni. Ne bih se tada s nikim mijenjao. Želio bih zaustaviti vrijeme iako je tada ono sigurno stalo, da ništa ne poremeti taj sklad. Da to nikada ne prođe. Svjestan da će sve proći, pa i to, znam malo uvrnuto, ali pokušao sam gledati oko sebe, prisiliti se da zapamtim taj prizor, da pohranim to vrijeme u svoje srce, da kada dođu teški dani, da zaronim u dubine svoga srca i preživljavam...ti trenuci, rijetki ali vrijedni su bili moja životna zimnica.
I sada kada mi bude teško, sjetim se kako mi je bilo lijepo. Kako je lijepo bilo biti dijete, mladić. No, nije samo tada bilo lijepo. Shvatio sam nakon perioda suše, nevjere u sreću... da vrijeme nema pravila niti ograničenja. Nakon čišćenja nutarnjeg obraćenja, Bog mi je da neke nove osobe, neke nove prijatelje s kojima sam opet postao sretno dijete.
Nemam ih puno ali ih čuvam kao bisere koje vrijede više od sveg blaga na svijetu.
Shvatio sam da je najveće blago, pa i najveća ljubav prema onima od kojih ne očekujem fizičku ljubav. Čak sam ne jednom pomislio za prijateljice neke da nikada nebih ih želio za curu jer mi se to činilo uvijek nekako ograničeno. Nešto što uvijek završi. Dok prijatelj može trajati do kraja života. Jasno mi je da svatko tko nije posvećena osoba Bogu treba naći nekoga s kime će dijeliti dobro i zlo, kada sazrije za to. Ali sada bih se okrenuo prema prijateljima. Ne znam ali nekako mi je prema njima ljubav slobodnija. Možda i iskrenija, više dječja.
Danas sam o tome pričao s svojim, baš svojim prijateljem. Pričali samo o idealnom danu -
Kučica na moru, na osami. Probrano društvo, duhovno ali ne nužno da pričamo o duhovnosti. Kupanje, sunčanje, lagani ručak, spavanje....navečer roštiljić, dobra piva (da Becks, nek ti bude), dobro crveno vino, taman rashlađeno...malo moraliziranja tvojeg, malo glupiranja mojeg, malo smijeha...i svemir je naš. Zastao sam kod tih rijeći s redom sjete, malo vlažnijeg oka, pogleda uperenog u nigdje. I shvatio da smo jako daleko od tamo ali imao puno više. Jedni druge. I mogu ti reći Mali, a ti to znaš ali znam da voliš čuti i ćuti....ipak tebe volim više od svih. Jer ti si Moje. Malo. Znaš kaj. I bez obzira što si ti jedan moj autić, nekad otet nekad od mene izgreban i uništen, u mom srcu si uvijek potpuno nov, čist, kao u Raju. Zbog tvog čistog srca. Hvali ti Mali za trenutke.
Tvoj Mali.
- 18:33 -
ponedjeljak, 06.12.2010.
mali - Veliki koraci
Svaki je dan borba. Sa najljućim neprijateljem. Sobom. Nije zlo najveći. On je konstanta. Kao i Bog. Uvijek su tu i bore se za nas. Za dušu, za vječno posjedovanje. Za oduzimanje ili davanje. Mi smo promjenjivi, nestabilni smo, nepredvidivi. Sami od sebe ne znamo što možemo očekivati. Ne poznajemo se. Koliko god npr. neki sportaš bio dobar, primjerice u boksu...imao stotine mečeva iza sebe, vrhunsku tehniku, ogromno iskustvo...bez nekoga tko ga gleda sa strane i upućuje ga u pogreške, predlaže taktiku...bez trenera ne može. Makar imao i veće znanje od njega. Osim svoga pogleda izravnog, treba nam netko sa strane da nas prati. Da gleda iz kuta koji mi ne možemo vidjeti. Da nas usmjerava i nadopunjuje. Prvi korak je da to shvatimo.
Svaki čovjek vodi borbe. Iz dana u dan, dan po dan - ako je pametan. Ako je iskren i samokritičan, ipak bez skrupula, ako ne misli da sam može i sve zna...ako je dovoljno ponizan da traži i prihvati pomoć...tada je u procesu napretka...ušao je u igru u kojoj sigurno dobiva.
Čovjek često sve iscrpi i dođe do zida. Kao npr. znanstvenici koji su redom od Newtona, Kopernika, Boškovića do našeg Pavune ili Paara, dolazili do spoznajnih ograničenja...u svoje komplicirane i opširne formule koje bi kadkada pokazale ograničenost, uvrstili su jednu konstantu koja rješava svaki zadatak s stopostotnom točnošću. Bog.
Bog, ono što, ili bolje reći Tko, je nemjerljivo, neograničeno, beskrajno, izvan krivina vremena i prostora. Koje se ne da opisati, istražiti i objasniti ali koje po vjeri i poniznosti daje sve odgovore. Osnovno je da smo mali i ograničeni i da bez Njega ne možemo baš ništa.
Čovjek kada dođe do nerješivih zadataka koje si je postavio ili mu je životni put nametnuo, spozna da mu ostaje samo Bog. Shvatio sam to kada sam jednom ojađen i razočaran u ljude, okrenuo tjeskobnu glavu u smjeru križa. I rekao - osatješ mi SAMO ti. U tren sam se nasmijao kada sam shvatio što sam rekao. A rekao sam - tek sada imam SVE.
Molitva sv. Ignacija Loyolskog ide -
" Uzmi Gospodine i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što posjedujem - ti si mi to dao, tebi Gospodine, sve vraćam - sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi smo svoju ljubav i milost i to mi je dosta."
Hah, mudrac. Ljubav i milost i to mu je dosta. Zar ima više od svega ?!
Još jedna izreka sv. Ignacija kaže - "Nitko od nas ne sluti što bi Bog od njega učinio kada bi mu se posve predao"
Slično je rekla i sv. Terezija Avilska i redovnik Lorenzo Scupoli.
Nedavno sam čitao jedan mail po naslovom "misli ti" koji govori kako se Isusu prepušta da misli umjesto nas, da nas potpuno preuzme i vodi. Naravno da to nije posve doslovno i da ne dokida našu slobodnu volju. Smatra se naravno da sve činimo tom svojom slobodnom voljom da Isusu pripravljamo teren da živi u nama...baš kako je sv, Pavao rekao - "Ta ne živim više ja nego Krist u meni". To bi trebao biti cilj svakog kršćanina.
I tako jednom, rekao sam Isusu - dosta mi je svega. Ne mogu više ni misliti a kamoli se boriti. Ne znam što hoću. A što hoćeš ti Isuse ? Radi šta hoćeš. Ti. Znam, smjelo je to sada napisati, daleko sam ja od toga. No, rekoh tako u više navrata. Isuse, ti me poznaješ bolje nego ja sam sebe. Znaš moja ograničenja, slabosti, grješnost. Uredi sve kako treba i protiv moje volje. Prisili me da idem kao ti želiš. Evo ti moje volje. Potpisujem ti da sam ti ju dao. A kasnija gunđanja ignoriraj, pusti budalu da cvokoće šta hoće. Ugovor je ugovor i treba ga ispoštovati. I daj mi milost da izdržim sve. To je prvi korak. Odluka.
Ali ja još stojim. Prvi i najteži korak je krenuo iz glave. Sada noga čeka naredbu, titra, nestrpljiva je. Pogled je jasan, usmjeren. No, kako se pokrenuti. Na početku sam spominjao boksača i trenera. U redu, rekoh Isuse, mislim da bi mi trebao trener, dobar, pošto sam ja loš. Prihvaćam - reće Isus. Ozbiljan, smrtno. Ali dobro, on je pobijedio smrt. Sad sam se nasmijao. Rekoh, dobro, Ti privaćaš, ali ja ti ustvari još nisam odlučio, samo planiram, još mi treba vremena. Pusti me, čekaj malo. Dobro odgovori On. Ja sam tu i čekam tvoj odgovor. Moj znaš. Uh, mislim si, a jesam papak, ja još filozofiram. Još sam dakle, prebirao po svojim ranama, propalim odlukama, htijenju, mlakosti, svačemu.
Jedan dan me Isus pozvao u svoj dom. U svoj najljepši vrt. Primio me za ruku ali ja kao da sam htio da se istrgnem iako je to bilo jako lijepo. Onda sam najednom mu rekao. I ja privaćam !
U znak početka poljubio sam mu ruku. On je tada uzeo moju ruku i poljubio je. Iznenadio me, povukao sam ruku instiktivno - ta da češ ti meni ljubiti ruku ! Bojao sam se da mu ne smrdi, da je prljava. No On je rekao da miriši. A svašta, pomislih. Na to mi je ozbiljno rekao, od sada počinješ činiti no što do sada nisi, moraš se to naučiti. I moraš me slušati.
Sjetio sam se kasnije Isusova pranja nogu apostolima. I njihovog neposluha, nejvere. Da Isuse, i ja ću te izdati i razočarati. Koliko sam te odbijao i bježao od tebe, opet ću to učiniti. Ali ti su uvijek bio uz mene, unatoč svemu. I znam da ćeš sve to ponoviti, koliko god bude trebalo. Zato sam sretan. Zato te volim. Više od svih kojima sam izjavljivao ljubav. Jer, Ti si jedina ljubav. Moja. Hvala ti na tebi.
- 17:28 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
